Pišem ove riječi u Madridu, u očekivanju aviona koji ne stiže. Pisanje će mi pomoći olakšati ovo dremljivo čekanje koje me odvaja od Porta, a i izbjeći tjeskobu razmišljanja o brojnim stvarima koje moram učiniti tokom nadolazećeg tjedna.

U glavi mi se poput filmske sekvence nižu slike kad se sjetim vijuganja automobila kroz zavoje serpentina uz duboki klanac na putu prema Picos de Europa.

Prisjećam se tog puta i dojma da se krećem po tunelu, jer ne postoji nijedna otvorena perspektiva. Divlje planine sve okružuju i šiljati im se profili ocrtavaju od neba… tek sad razumijem razlog njihovog imena.

Krajolik je izvanredan. Kao u nekom djelu kakvog nepoznatog flamanskog slikara tolika je raskoš zelenila vegetacije i voda, ponekad gotovo florescentnih, i sivila – tamnih i žućkastih sivila stijena; ta paleta boja se uravnotežuje u kontrastu s čistom i kristalnom bijelinom snijega koja pokriva “šiljke”, izrezane iz intenzivnog, sjajnog i čistog plavila neba.